Člankom 3. Zakona o javnim nabavama odredeni su osnovni principi sustava javnih nabava na način da je ugovorno tijelo dužno da postupa transparentno, da se u postupku javne nabave prema kandidatima/ponuditeljima ponaša jednako i nediskriminirajuće, uz osiguranje pravične i aktivne konkurencije, s ciljem najefikasnijeg korištenja javnih sredstava u vezi s predmetnom nabave i njegovom svrhom. Takoder, Zakonom su definisani postupci javne nabave i uslovi za njihovu primjenu, gdje konačnu odluku o primjeni određenog postupka donosi ugovorno tijelo u zavisnosti od ispunjenosti uslova definisanih Zakonom.
 
Dakle, Zakon se primjenjuje na ugovore o javnim nabavama čiji su predmet robe,usluge i radovi i koje dodjeljuju ugovorna tijela definisani u čl. 4. i 5. Zakona, naravno osim izuzeća navedenih u članu 10. Zakona, dodatnih izuzeća za sektorska ugovorna tijela iz članka 86. Zakona i "djelimičnih" izuzeća navedenih u članku 7. Zakona koji reguliše pitanje subvencioniranihu govora.
 
Generalno, Zakon se mora primjenjivati ako su ispunjeni slijedeći kumulativni uslovi:
 
- predmet javne nabave su robe, usluge ili radovi,
- ugovor dodjeljuje ugovorno tijelo,
- dolazi do korištenja( trošenja) javnih sredstava, i
- nisu ispunjeni uslovi koji dozvoljavaju da se Zakon ne primjenjuje.
 
Prema tome, osim navedenih izuzeća, za svaku nabavku roba, usluga i radova kada ugovorno tijelo troši javna sredstva dužan je primjeniti jedan od postupaka javne nabave.
 
Nadalje, članak 7. Zakona definise subvencionirane ugovore na način da u stavku (1) navodi da se odredbe ovog zakona primjenjuju i za ugovore koje ugovorno tijelo direktno subvencionira sa više od 50% ako:
 
a) ti ugovori uključuju radove u smislu Aneksa I ovog zakona;
b) ti ugovori uključuju radove na bolnicama, objektima namijenjenim za sport, rekreaciju i odmor, školskim i univerzitetskim zgradama i zgradama koje se koriste u administrativne svrhe.
 
Također, stavkom (2) istog članka Zakona je određeno da se odredbe ovog zakona primjenjuju i za ugovore koje ugovorno tijelo direktno subvencionira sa više od 50% za ugovore za pružanje usluga koje su u vezi s radovima u smislu stava (1) ovog člana Zakona.
 
Kada govorimo o radovima i uslugama koje su vezane za navedene radove tekst odredbe člana 7. Zakona je sasvim jasan i očito je da se Zakon primjenjuje samo u slučaju da ugovorno tijelo navedene nabavke subvencionira sa više od 50%. Dakle, ako je iznos subvencije manji ili jednak 50-postotnom subvencioniranju tada se Zakon ne primjenjuje.
 
Medutim, postavlja se pitanje da li primjeni Zakona podliježu robe i druge usluge (usluge koje nisu u vezi sa radovima) koje ugovorno tijelo subvencionira, jer se iste ne spominju u odredbi članka 7. Zakona.
Da bi se dao odgovor na ovo pitanje potrebno je krenuti od same definicije, odnosno od pojma subvencije.
 
Prema jednoj od jednostavnijih definicija, "subvencije" (lat. sub-venire) označavaju sistemsku materijalnu potporu ili pomoć iz javnog budžeta ili fondova u područjima od javnog interesa.
 
Prema drugoj kompleksnijoj definiciji "subvencija" (engl. subsidy, subvention, njem.subvention) je oblik financijske pomoći koju država daje ustanovama i privednicima (poticanje proizvodnje, zaštita standarda stanovništva) za strogo odredenu namjenu. Zavisno od svrhe razlikuje se veliki broj subvencija: prema trajnosti (stalne i povremene), prema vrsti organizacije/korisnika (privrednim i neprivrednim organizacijama), prema izvoru sredstava (iz budžeta, iz različitih fondova), prema namjeni (dotacije, regresi, premije za cijene pod društvenom kontrolom, izvozne premije, razvojne premije, porezne olakšice, oslobađanje preduzeća od plaćanja poreza, doprinosa, carina i sl.).
 
Iz naprijed navedenog se može zaključiti da su subvencije svojevrsni instrumenti ekonomske i socijalne politike. U tom pogledu treba i tražiti odgovor na pitanje subvencioniranja nabavke roba i drugih usluga koje se ne navode u članku 7. Zakona. Naime, subvencija ima strogo odredenu svrhu i namijenjena je konkretno određenoj kategoriji korisnika. Sukladno tome, ne mogu se sve robe i usluge koje ugovorno tijelo subvencionira podvesti pod izuzeće.
 
Primjer subvencioniranih ugovora za nabavu roba koje ne podliježu primjeni Zakona upravo je nabavka ortopedskih pomagala koje subvencioniraju, npr. Zavodi zdravstvenog osiguranja, jer se radi o tačno odredenoj kategoriji korisnika, u ovom slučaju invalida sa imenom i prezimenom. Primjer bi se odnosio i na subvencioniranje troškova za socijalno ugrožene kategorije stanovništva u smislu gradskog prevoza, troškova liječenja, troškova komunalnih usluga, javne kuhinje, ogrjeva, troškova pogrebnih usluga i sl. Takode, pod izuzeće bi se moglo podvesti i subvencioniranje prevoza đaka. Iznos subvencija u ovim primjerima nije bitan i može iznositi i cijelih 100% te se shodno navedenom, Zakon ne primjenjuje, jer se u svim primjerima radi o konkretnoj kategoriji stanovništva, sa imenom i prezimenom. Takođe, subvencija se ne odnosi samo na građane, već i na druge fizičke i pravne subjekte kao što su sportska ili druga udruženja, kulturno umjetnička društva, i sl., ali i ti subjekti imaju konkretan naziv, kao i građani sa imenom i prezimenom.
 
U svakom slučaju za navedene subvencionirane ugovore na koje se ne primjenjuje Zakon, ugovorno tijelo treba da obezbijedi transparentnost i da, gdje god je to praktično moguće, objavi odredenu vrstu javnog poziva, te da se za sredstva predviđena za ove namjene odnosi sa pažnjom dobrog domaćina.